Mrzim shto ima toliko retardiranih i neizhivljenih likova na ovom svetu. I mrzim shto ne znaju gde i kako da se izhive, pa skrnave po gradu - skidaju kante za smece, lome sve zhive spomenike, tuku ljude po parkovima bez razloga,.... Prema takvima bih bila najzheshce surova. Na zhivo, bez anestezije i ichega bih im sekla jedan po jedan prst, pa celu shaku i stopala, kastrirala bih ih, iskopala im jedno oko i pustila josh malo da krvare. Onda, kad vec budu na ivici zhivota bih ih spasila da ostatak zhivota zhive kao bogalji. Nishta lepshe od toga nisu zasluzhili. I mrzim shto vishe ne mogu nigde i niujedno vreme da idem a da se ne bojim da ce me neko pretuci, ubiti, pokrasti.... MRZIM OVAJ POLUPANI NAROD. Sve vishe mi se svidja ideja koja mi nikada nije padala na pamet - da se odselim shto dalje odavde.
Inache, razlog za moje ovako divno raspolozhenje je to shto su mi neka shestorica pretukli sinoc brata od tetke, nishta mu nisu uzeli, vec su samo imali vishka snage pa su morali malo da se isprazne. Polomili su mu nos i skoro otkinuli uvo. Da nije bilo jednog choveka koji je izashao sa lopatom u ruci, pitanje shta bi od njega ostalo i kako bi ga krpili ako bi uopshte uspeli da ga zakrpe.
